Već mnogo prije Goethea umjetnici sa sjevera hodočastili su u arkadiju renesansne Italije. Jedan od prvih bio je Albrecht Dürer, koji je tako označio početak stvaranja renesansnog, klasicističkog i romantičkog mita o jugu. (kako je to izrazio Viktor Žmegač u knjizi Od Bacha do Bauhausa). Slijedili su Winckelmann, Goethe, romantički slikari, pa zatim i Nietzsche i T. Mann, kod kojeg dekadentni san već umire. Ipak čežnja za jugom nije sjever bitno promijenila. Tako je Dürer od venecijanskih majstora preuzeo tek tehniku, ali ne i renesansnu vedrinu i slobodu. Goethe, koji je na svom Talijanskom putovanju proveo pune dvije godine, želio se potpuno predati prirodnim i umjetničkim ljepotama Italije, ali ne bez zadrške. Dapače, po povratku se posvetio proučavanju prirodnih pojava metodama tada suvremene znanosti. Od druge polovice 19. stoljeća, zahvaljujući razvoju prometnih sustava, mogu i pripadnici obrazovanog građanstva u većem broju lakše ostvariti svoje težnje prema upoznavanju života na Mediteranu i pronaći svoju Sobu s pogledom. U novije doba poznat je fenomen Toscane, gdje je stalno i povremeno naseljavanje imućnijih građana iz sjevernih zemalja doseglo takvu mjeru da se u nekim manjim mjestima govori samo još njemački i engleski.

Tipični predstavnici u kulturnom pogledu osviještenog građanstva – bečki bračni par, konzultant i povjesničarka umjetnosti koja je još k tome studirala u Rimu, nisu mogli odoljeti zemljištu sa starom kamenom kućom usred idiličnog krajolika južne Umbrije. Paralelni lanci brežuljaka koji nestaju u dalekoj izmaglici, maslinici i skupine čempresa kao da su sišli sa slika Mantegne ili Giorgionea. Čini se kao da stari san o Jugu u tom dijelu Umbrije još živi.